Istiskivanje krivih metafora

U jednom razgovoru s Krležom, sedamdesetih, rekao mi je: ako samo popunjavate kulturne praznine, nemojte pokretati ni list ni časopis. List se pokreće kad se nađe grupa ljudi koji otprilike slično misle i spremni su se žrtvovati za svoj glas. Ako to nemate, nemojte pokretati. Morate imati jednu jasnu misao, političku ili književnu, ostalo se raspoređuje samo od sebe. Povedite još računa o konkretnim prilikama u kojima on treba izlaziti, i imat ćete ga. (...)

Ako otvorimo bilo koju kulturnu rubriku bilo kojih naših novina, od sedam članaka pet se bave hrvatskom prošlošću. To je užasavajuće — jer nije više potraga za identitetom, nego je postalo ideologija. Ako se, nekom srećom ne bave prošlošću, onda su to biltenski izvještaji tekuće hrvatske kulturne administracije (Jurkić, Šunjić, Biškupić, knjižnice, spomen-ploče, crkve, biškupi i monsinjori, te likovnjaci ili histrioni koji sviraju domoljubnu muzičicu). To je, nažalost, hrvatska kultura danas, barem kako se lomi u medijima. Zagrebačkoj filharmoniji, npr., važno je da izvodi hrvatske koncerte, a ne da nabavi jednog valjanog dirigenta koji će taj potencijal natjerati konačno da prosvira. (...)

Slobodan P. Novak, gl. ur. od br. 1 do br. 39

Ako usred ovog našeg kulturnog i državno-društvenog jada ne nađemo dvadesetak pera koja su, bez obzira na bilo kakvu stranačku raspodjelu, u stanju pokrenuti ozbiljan, pa i polemički razgovor o evidentnim crnim rupama hrvatske kulture, pera koja su u stanju povesti konkretni polemički razgovor u smislu našeg vađenja iz prošlosti (jer cijela hrvatska kulturna prošlost stvar je znanstvenog proučavanja a ne ideologizacije), onda se ne može učiniti ništa. Ta pera osim toga moraju imati suosjećanja: to jest, biti svjesna i dovoljno trijezna da znaju da pišu u situaciji kad Istra ne želi slavonske i bosanske prognanike, da u Osijeku nema mrdanja, da Zagreb samo glumi Zagreb, jer je devastacija opća — samo s tim na pameti možemo se izvlačiti iz katastrofe. Meni je osobno pun kufer i tzv. »europskih« članaka iz pera ljudi-filozofa tipa... Trebalo bi PROGOVORITI, a ti bi, kao urednik, konačno trebao imati petlje da »uglednim imenima«, pa ma koja ona bila, konačno odbiješ tekstove u njihovu stilu, pa da kažeš: »Izvoli mi to, prijatelju, napisati za novine, ako si u stanju i to znaš — ako ne, objavljuj svoje tekstove u simpozijskim zbornicima, ali ne u VIJENCU«. Nek se ispuni samo 30% od ovih mojih maksimalističkih zahtjeva, pa ćeš imati list.

Pritom, zapamti, nije bitno napadati vlast! Treba napadati mentalitet: Hrvati fort grade »božje grobeke« — u centru Zagreba na Trgu ispod Jelačića stoji i dalje nekakav božji grobek za pale — a pedeset metara dalje je prelijepa katedrala, kao rođena za to — ali ne — božji grobek mora biti na placu, inače nismo Horvati. A takva je i književnost, te kultura nam općenito. Dosta mi je Hrvatske kao »božjeg grobeka« — ne počnemo li stvari stavljati na svoje mjesto, ako ne budemo N-ovima počeli govoriti da su N-ovi, S-ovima da su S-ovi, loše će se pisati cijeloj zemlji. Grobek je, naravno, metaforički. U zadnje vrijeme, neki su, čini mi se, uspješno »napali« božje grobeke tipa naivna umjetnost kao službena umjetnost, Meštrović kao genij — ali tog genija nigdje po svjetskim galerijama nema, itd. itd. Nađemo li tu mjeru — igra je u redu, makar se list nakon dvije-tri godine i ugasio. Uspješno istiskivanje krivih metafora ponekad je najbolji oblik, ako hoćeš, kulturno-političke borbe.

S.P.N.